PANČEVO …TRADICIJA DOBROG POSLOVANJA

.
Pančevo obiluje i objektima industrijskog nasleđa koji predstavljaju nacionalni reprezent u ovoj oblasti kulturne ponude. Država je sve objekte industrijskog nasleđa na obali Tamiša zaštitila u okviru prostorne celine Starog gradskog jezgra. Najbrojniji i najznačajniji primeri industrijskog nasleđa  raspoređeni su duž obale Tamiša. Nedaleko odatle krajem 19 veka podignuto je zdanje Mađarske kraljevske predionice svile, koju svi pančevci zovu Svilara.

Svilara Pančevo

Hroničari beleže da je još 1733. godine u našem gradu počela proizvodnja svile i da je tokom proteklih vekova više puta doživljavala uspone i padove. Sredinom sedme decenije XVIII stoleća, nakon privremenog zastoja, svilarstvo ponovo kreće uzlaznom linijom. Prvih decenija XIX veka u Pančevu postoji erarsko zvanje za odmotavanje svile, a 1836. godine i tkačnica, mada se o njihovoj tačnoj lokaciji kao ni o tome kako su izgledale ne može ništa pouzdano reći. Sredinom pedesetih godina 19. veka postojala su čak tri pogona u kojima se proizvodila svila, a u cilju podsticanja ove privredne delatnosti sađeni su dudovi, tako da ih je 1850. godine, zabeležili su precizno statističari, bilo 1738. U to doba naročita pažnja posvećivana je uzgoju ovog drveta, pa su se dudare nalazile u blizini Narodne bašte, sa obe strane puta za Vršac i duž svih važnijih saobraćajnica i ulica u gardu. Kraj u blizini kasnije podignute Železničke stanice „Pregrađe“ i dan-danas se naziva Dudara.

Proizvodnja svile novi uspon doživljava u devetoj deceniji 19. veka. Godine 1879. ponovo počinje značajnije gajenje svilenih buba, a već sledeće sezone ustanovljena je stanica za otkupljivanje kokona. Početkom osamdesetih godina 19. veka podignuta je predionica sa 30 vretena i magacin, a nova predionica 1889. godine. Ovi objekti poznati su kao kompleks Stara Svilara na Bavaništanskom putu.

Brz razvoj ove privredne grane zahtevao je proširenje kapaciteta, pa je nova Mađarska kraljevska predionica svile sagrađena 1899. godine i puštena u rad 1. marta 1900. godine. Ovu veoma solidno zidanu građevinu na levoj obali Tamiša stariji Pančevci su zvali GALATEA prema italijanskoj reči za čauru svilene bube.
Sredinom šezdesetih seča dudara je uzela maha, pa se dudoredi nestajali sa naših ulica povlačeči u istoriju i veštinu stvaranja svile. Poslednji radni dan svilare na Tamišu bio je 28. april 1967. godine i toga dana praktično je izumrla skoro 240 godina duga tradicija odmotavanja svilenih niti u Pančevu. Iste godine Svilara se ujedinila sa preduzećem Guma i plastika (GIP), još neko vreme proizvodila sitniju tekstilnu konfekciju i konačno početkom 1970. godine se potpuno preusmerila na preradu gumenih i plastičnih masa.
.

Pivara Đorđa Vajferta

Prva Vajfertova parna pivara je projekat koji je zaživeo u drugoj polovini XIX veka. Ipak, da bismo došli do ove priče, moramo prvo da vidimo kako je počeo uspon porodice Vajfert. Naime, prva pivara u Srbiji, ujedno i najstarija na Balkanu, nastala je 1722. godine u Pančevu. Njen vlasnik je bio Abraham Kepiš, Jevrejin iz Požuna. U austrougarsko-turskom ratu 1737. godine, pivara je teško oštećena, pa poslovanje nastavlja smanjenim kapacitetom. Sredinom XIX veka, tačnije 1847. godine, pivaru je kupio Ignjat, otac Đorđa Vajferta. Vajfertova pivara u Pančevu je izuzetno uspešno poslovala narednih 20 godina. Tada je Ignjat otišao korak dalje. Došao je u Beograd 1865. godine i, zbog povećanja obima posla, zakupio Kneževu pivaru.

Vajfertova pivara je pretrpela još žešći udarac kada je vlasnik pivare Đorđe Vajfert preminuo 12. januara 1937. godine. Iako je upravljanje pivarom preuzeo Vajfertov blizak saradnik dr Ferdinand Gramberg, ispostaviće se da se od ovog udarca pivara neće oporaviti. Na sve nevolje nadovezao se i Drugi svetski rat. Tokom aprilskog bombardovanja 1941. godine pivara nije pretrpela oštećenja, te je nastavila rad sve do oktobra 1944. Proizvodnja je praktično zaustavljena posle savezničkog bombardovanja aprila 1944.
pivara „Vajfert” u Pančevu prestala sa radom 2008. godine. Na taj način je pivara „Vajfert” prestala da postoji.
.

Crveni magacin

Magacin se nalazi u blizini Tamiša, iz razumljivih razloga: prevoz žita brodovima. Ima prizemlje i tri sprata. Tavanica je izgrađena u vidu čvrste drvene konstrukcije koja se stepeničasto penje ka vrhu. Sa severne i južne strane ima po 4 kontrfora, sa zapadne 7 (6+1 koji je u strukturi ispada), a sa istočne 6 (5+1 koji je takođe u strukturi ispada). Ovi kontrfori daju građevini monumentalan i masivan izgled. Na dužoj strani je 13 prozora na dva sprata, i to na prvom spratu 12 i jedna vrata. Na užoj strani su 7 prozora i 2 vrata, i to na prvom spratu i u prizemlju. Svi prozori su pravouglog oblika sa rešetkama, dok su vrata masivna i bez ukrasa. Ima samo jedan dimnjak.

Od 1907. godine magacin je bio u vlasništvu Pučke banke, koja ga je izdavala u zakup zainteresovanima. Od 1941. do 1944. koristile su ga nemačke okupacione trupe, a od 1944. bio je skladiše Jugoslovenske narodne armije.